Kezdőlap vesti Komšije u tri veka

Komšije u tri veka

1064
0
http://www.vm.rs/elemir-botos-komsije-u-tri-veka/

Ruku na srce, nismo navikli da sa sveštenikom opušteno pričamo dobre viceve, prebiramo po vrhunskim vinima, govorimo o najnovijim čudima vrhunske tehnologije, a onda sve to začinimo partijom bilijara na popularnoj „devetki″. A sa Elemirom Botošem se sve to može. Zapravo – mora! Jer naprosto, on je čovek koji po sopstvenom priznanju – živi sa osmehom na licu

Dr h.c. Elemir Botoš, episkop Reformatske hrišćanske crkve. Jeste li čuli za njega i nju? On je u Novom Sadu tačno 30 godina. Njegova crkva je uz nas od 1803. godine. Pa… vreme nam je da se upoznamo. Kao kod svakog pravog upoznavanja, neophodno je krenuti izdaleka.

Koliko je Reformatska hrišćanska crkva danas prisutna na prostoru Vojvodine? Kolika je njena rasprostranjenost i koliki joj je uticaj?

O reformatskoj crkvi u Vojvodini možemo da pričamo od vremena kada je Kralj Aleksandar, na osnovu predloga Ministra pravde, propisao i proglasio Ustav 11. maja 1933. godine i time priznao kontinuitet tradicionalne Reformatske hrišćanske crkve. Naša crkva, kao i cela Vojvodina, pretrpela je teške dane nakon raspada bivše Jugoslavije, a pre toga posle Trianonskog sporazuma iz 1920. godine. Evo vam primer. Broj vernika 1938. godine bio je 55.000, od čega 42.000 mađarske nacionalnosti, 12.000 Nemaca, 500 Hrvata i Čeha 500 duša. Posle Drugog svetskog rata ostalo je 32.000 vernika, naročito nakon deportovanja 13.000 Nemaca. Ako se prebacimo u novije vreme, vidimo da nas je u Vojvodini po popisu iz 1992. godine bilo 25.640, dok nas po popisu iz 1998. godine u Vojvodini ima 16.432. Bili bismo danas jako srećni da nas je još uvek toliko. Ali, nažalost, mnogo pojedinaca i porodica je otišlo u inostranstvo, i to ne samo privremeno, nego za stalno. Da li će se tamo priključiti nekoj našoj verskoj zajednici veliko je pitanje.

Činjenica, koju nažalost mnogi ne znaju, jeste da su reformate u Novi Sad stigle 1803. godine, a da je vaša crkva na ćošku ulica Pap Pavla i Šafarikove druga najstarija u gradu?

U pravu ste. Posle pravoslavne Almaške crkve na Podbari, naša može da se podiči tom, pa ne baš tako nevažnom činjenicom da je druga najstarija u Novom Sadu. Službene beleške u Crkvenoj opštini Rumenka vode se o Novom Sadu još od 23. septembra 1792. godine. Znamo da je 1802. u kanonsku vizitaciju došao podsenior Gozon Ištvan, koji je posetio i vernike u Novom Sadu, ohrabrujući ih da izdrže i da grade zajednicu. Tadašnji sudija gradskog magistrata Josef Paus u dopisu navodi da se tridesetak porodica vernika iz Stare Moravice, zbog visokih podzemnih voda i poplave Dunava, preselilo u drugi okrug, između ulica Damjanič, Atila i Arpad ulice, koji je nazvan „reformatskim okrugom″. Već 30. oktobra 1803. godine osnovana je Crkvena opština u Novom Sadu. U prvo vreme joj je bila matična Crkvena opština Rumenka, dok svoju samostalnost dobija 1808. Sačuvan je podatak da je imala 200 duša i 20 dece koja idu u školu. Prvi sveštenik je bio Jožef Čikoš. Najstariju crkvu su izgradili sa oblogom od dasaka i zato je odmah pošto je pogođena u revoliciji 1848/49. godine potpuno izgorela. Te godine je bilo već 1.500 vernika. Odmah potom reformati počinju da sakupljaju novac i kupuju od grada plac, na kom se do tada prodavalo seno. To je ovo mesto na uglu Šafarikove i Pap Pavla. Ubrzo traže dozvolu za gradnju crkve posredstvom advokata Đerđa Kondorošija. Tadašnji gradonačelnik bio je Gabor Polzovič. Avgusta 1860. godine postavlja se Imre Manjoki, pomoćni sveštenik iz Mohača, na službu u Novom Sadu. Sveštenik sa velikim vizijama počinje da organizuje gradnju crkve. Sa dozvolom gradskog magistrata počelo je sakupljanje dobrovoljnih priloga sa cele teritorije velike Mađarske. Po planovima arhitekte Đerđa Molnara (kasnijeg arhitekte Gradske kuće i katoličke crkve u centru grada) sagrađena je građevina kojom se danas ponosimo. Crkva je osveštana 13. oktobra 1865. godine, što nam daje pravo na popriličan staž u ovom gradu. Mnogi i ne znaju da imamo još jednu crkvu, i to na Telepu, u ulici Ćirila i Metodija, koja je sagrađena 1932. godine. I po veličini i po stilu ona je mnogo skromnija od ove prve.

Mnogi Novosađani sa simpatijom, u šali koja ni slučajno nema negativan prizvuk, ovaj hram u žargonu zovu „crkva sa buzdovanom na vrhu″. Ovo je možda idealna prilika da objasnimo o čemu je reč.

Sa pozitivnih osmehom, bez ikakve gorčine, mogu da kažem da kada se spominje buzdovan, ljudi prvo pomisle na oružje. Stoga je važno da objasnim o čemu je reč. U stvari, to je simbol zvezde – Vitlejemske zvezde koja je vodila mudrace do mesta gde treba da se rodi naš Spasitelj. Mogli bismo koristiti tu simboliku i u današnje vreme, u kom mnogi traže svoj put sve vreme gledajući samo ispred sebe, pa se tako često u nervozom i ponekad mržnjom začinjenom svetu – zagube. Pravo je vreme da ljudi shvate da ovde u Vojvodini, i u celome svetu, jedini izlaz iz bede, mržnje i teškoća jeste u zvezdi vodilji, koja bi se nalazila na bilo kojoj tradicionalnoj crkvi koja veruje u Sveto Trojsvo. Da napomenem da na Zapadu možemo naći i petla, koji potiče iz Jevanđelja.

U vremenu u kom dominiraju visoke tehnologije i masovne komunikacije, religija ima sve više problema da uhvati korak sa modernim izazovima. Nije malo onih koji misle da su protestantske crkve tu ipak u mnogo povoljnijoj poziciji.

Ako krećemo od činjenice da je protestantizam doneo veliki preokret u kulturi i etici, kako u centralnoj, tako i u zapadnoj Evropi, bilo bi tužno gledati naslednike i sledbenike Žana Kalvina koji bi se distancirali od modernih izazova. Meni je to lako da kažem, jer mi je od mladosti hobi bila elektronika. Kao student teologije, od 1983. do 1988. godine, već sam se koristio novim tehnologijama koje su u ono vreme bile tek na svojim počecima. Sećate li se „fortan″ jezika, kartona sa bušenim rupicama ili Komodora 64? Profesor na kraju treće godine teološkog fakulteta u Budimpšesti nije hteo da poveruje da sam neke stvari uradio sam. Dok su drugi rukom crtali margine na dokumentu, ja sam sve to, uz pomoć poznanika, u jednoj firmi već štampao na matričnom štampaču. Pomoću tehnologije došlo se do bržeg prevođenja tekstova Starog i Novog zaveta. Već od 1991. godine sam uspeo da nagovorim stariju generaciju kolega da sami uradimo grafičku pripremu za naše novine. Mnogi su se plašili tehnologije i vrteli glavom plašeći se da će nešto pokvariti… Većinu posla sam morao na početku sam da radim. Dolaskom nove generacije sveštenika sve više smo koristili informatičku tehnologiju, i to ne samo u izdavaštvu, već i u pripremi radio-emisija, za izradu zadataka za decu… Kada bismo danas spojili naša znanja sa tehničkim mogućnostima koje su nam na raspolaganju, mogli bismo na taj način i službu da emitujemo. Naravno, tehnologija nam može samo pomoći, ali nikako ne može zameniti bratsku, hrišćansku zajednicu.

Mogli bismo spomenuti i činjenicu da je i vaša supruga sveštenik?

Ovo je jako osetljivo pitanje, jer i dan-danas u okolnim državama postoje crkvene opštine koje nipošto ne žele ženu za sveštenika. U Mađarskoj je prvi put 1967. na Sinodu doneta odluka da se ženama dozvoljava služba sa katedre i deljenje sakramenata. Ali ostala je razlika u zvanju. Onda je na Sinodu 1985. godine doneta odluka prema kojoj su žene ravnopravne u svešteničkoj službi. Supruga i ja smo zajedno studirali, ali za vreme studija nismo mogli da se venčamo. Po crkvenim propisima, trebalo je prvo da napustimo teološki internat, a živeti kao podstanar u Budimpešti u ono vreme za studenta je bilo neizvodljivo.

Ali kada smo već kod susreta religije i tehnološki visoko razvijenog društva, hteli bismo da se vratimo na činjenicu da ljudi uglavnom ostaju u čudu kada vide vas kao sveštenika jedne stroge zajednice kako od šale rešava bilo koji softverski problem. Vi lično nemate nikakav problem s tim da pomirite ove dve suprotnosti. Obe vam idu od ruke.

Godinama sam bio prinuđen da radom uz kompjuter dopunjavam kućni budžet. To mi se i danas ponekad dešava. Tu i tamo umem da prihvatim nove izazove kada me baš zagolicaju. Recimo, rad u nekom novom programskom jeziku kojim bi mogao da doprinesem i olakšam rad crkvene administracije ili komunikaciju sa ljudima. Dobro, moram da priznam da to često radim i onako za svoju dušu. Kao hobi.

Koliko je danas u crkvi istinskog „parohijalnog″ života? Koliko je sveštenik prisutan u porodicama svojih vernika?

Razna strujanja su unela u svakodnevni život jednu vrstu nehrišćanskog ponašanja. Lakše i jednostavnije je o nekome reći laž, nego mu reći izvini ili oprosti. Lakše je rušiti, nego u ljubavi i miru živeti jedan pored drugoga. Na osnovu tih uticaja, ljudi se jako zatvore, i dok imaju snage da nose teret u sebi, trpe. A onda kada to više ne mogu, traže dežurnog krivca. Zato je jako teško biti prisutan u njihovim životima češće od nedeljnih propovedi. Ipak, kada smo zajedno, ljubav nas ujedinjuje i daje snagu, barem za sutra.

Može li se reći da ste „po struci sveštenik″? Da li vi ovo zvanje uopšte zovete poslom ili ono za vas predstavlja nešto drugo?

Može sveštenstvo da se shvati kao struka. Neki čak i profitiraju na ovosvetovni način, sa kupljenim diplomama. Ali ako osetimo poziv, onda je to mnogo više od struke – zvanja. Nama nije cilj da sa što lepšim, umiljatim rečima ispunimo vreme propovedi, već da u sumraku velike neizvesnosti budemo male tačke svetlosti koje pokazuju pravac. Često mi zameraju da u govorima iznosim puno primera iz svog ličnog i porodičnog života. Ali ja ne želim da izmišljam neke priče. Ne mogu da govorim o stvarima koje ni sam nisam prihvatio ili da pokazujem na puteve na koje nikada ne bi kročio. Ko me malo bolje poznaje, zna da volim život sa osmehom, čak i onda kada nam se plače. Nije to nikakva maska, već snaga Svetoga Duha koji je u nama i koji nam pomaže da budemo bolji ljudi.

Uz termin Vojvodina, gotovo po definiciji, vezuju se pojmovi multikulturna, multietnička… Vi se nalazite u idealnoj prilici da procenite koliko mi živimo – jedni „sa″ drugima a koliko jedni „uz″ druge.

Ruku na srce, nismo navikli da sa sveštenikom opušteno pričamo dobre viceve, prebiramo po vrhunskim vinima, govorimo o najnovijim čudima vrhunske tehnologije, a onda sve to začinimo partijom bilijara na popularnoj „devetki″. A sa Elemirom Botošem se sve to može. Zapravo – mora! Jer naprosto, on je čovek koji po sopstvenom priznanju – živi sa osmehom na licu

Dr h.c. Elemir Botoš, episkop Reformatske hrišćanske crkve. Jeste li čuli za njega i nju? On je u Novom Sadu tačno 30 godina. Njegova crkva je uz nas od 1803. godine. Pa… vreme nam je da se upoznamo. Kao kod svakog pravog upoznavanja, neophodno je krenuti izdaleka.

Koliko je Reformatska hrišćanska crkva danas prisutna na prostoru Vojvodine? Kolika je njena rasprostranjenost i koliki joj je uticaj?

Ruku na srce, nismo navikli da sa sveštenikom opušteno pričamo dobre viceve, prebiramo po vrhunskim vinima, govorimo o najnovijim čudima vrhunske tehnologije, a onda sve to začinimo partijom bilijara na popularnoj „devetki″. A sa Elemirom Botošem se sve to može. Zapravo – mora! Jer naprosto, on je čovek koji po sopstvenom priznanju – živi sa osmehom na licu

Dr h.c. Elemir Botoš, episkop Reformatske hrišćanske crkve. Jeste li čuli za njega i nju? On je u Novom Sadu tačno 30 godina. Njegova crkva je uz nas od 1803. godine. Pa… vreme nam je da se upoznamo. Kao kod svakog pravog upoznavanja, neophodno je krenuti izdaleka.

Koliko je Reformatska hrišćanska crkva danas prisutna na prostoru Vojvodine? Kolika je njena rasprostranjenost i koliki joj je uticaj?

O reformatskoj crkvi u Vojvodini možemo da pričamo od vremena kada je Kralj Aleksandar, na osnovu predloga Ministra pravde, propisao i proglasio Ustav 11. maja 1933. godine i time priznao kontinuitet tradicionalne Reformatske hrišćanske crkve. Naša crkva, kao i cela Vojvodina, pretrpela je teške dane nakon raspada bivše Jugoslavije, a pre toga posle Trianonskog sporazuma iz 1920. godine. Evo vam primer. Broj vernika 1938. godine bio je 55.000, od čega 42.000 mađarske nacionalnosti, 12.000 Nemaca, 500 Hrvata i Čeha 500 duša. Posle Drugog svetskog rata ostalo je 32.000 vernika, naročito nakon deportovanja 13.000 Nemaca. Ako se prebacimo u novije vreme, vidimo da nas je u Vojvodini po popisu iz 1992. godine bilo 25.640, dok nas po popisu iz 1998. godine u Vojvodini ima 16.432. Bili bismo danas jako srećni da nas je još uvek toliko. Ali, nažalost, mnogo pojedinaca i porodica je otišlo u inostranstvo, i to ne samo privremeno, nego za stalno. Da li će se tamo priključiti nekoj našoj verskoj zajednici veliko je pitanje.

Činjenica, koju nažalost mnogi ne znaju, jeste da su reformate u Novi Sad stigle 1803. godine, a da je vaša crkva na ćošku ulica Pap Pavla i Šafarikove druga najstarija u gradu?

U pravu ste. Posle pravoslavne Almaške crkve na Podbari, naša može da se podiči tom, pa ne baš tako nevažnom činjenicom da je druga najstarija u Novom Sadu. Službene beleške u Crkvenoj opštini Rumenka vode se o Novom Sadu još od 23. septembra 1792. godine. Znamo da je 1802. u kanonsku vizitaciju došao podsenior Gozon Ištvan, koji je posetio i vernike u Novom Sadu, ohrabrujući ih da izdrže i da grade zajednicu. Tadašnji sudija gradskog magistrata Josef Paus u dopisu navodi da se tridesetak porodica vernika iz Stare Moravice, zbog visokih podzemnih voda i poplave Dunava, preselilo u drugi okrug, između ulica Damjanič, Atila i Arpad ulice, koji je nazvan „reformatskim okrugom″. Već 30. oktobra 1803. godine osnovana je Crkvena opština u Novom Sadu. U prvo vreme joj je bila matična Crkvena opština Rumenka, dok svoju samostalnost dobija 1808. Sačuvan je podatak da je imala 200 duša i 20 dece koja idu u školu. Prvi sveštenik je bio Jožef Čikoš. Najstariju crkvu su izgradili sa oblogom od dasaka i zato je odmah pošto je pogođena u revoliciji 1848/49. godine potpuno izgorela. Te godine je bilo već 1.500 vernika. Odmah potom reformati počinju da sakupljaju novac i kupuju od grada plac, na kom se do tada prodavalo seno. To je ovo mesto na uglu Šafarikove i Pap Pavla. Ubrzo traže dozvolu za gradnju crkve posredstvom advokata Đerđa Kondorošija. Tadašnji gradonačelnik bio je Gabor Polzovič. Avgusta 1860. godine postavlja se Imre Manjoki, pomoćni sveštenik iz Mohača, na službu u Novom Sadu. Sveštenik sa velikim vizijama počinje da organizuje gradnju crkve. Sa dozvolom gradskog magistrata počelo je sakupljanje dobrovoljnih priloga sa cele teritorije velike Mađarske. Po planovima arhitekte Đerđa Molnara (kasnijeg arhitekte Gradske kuće i katoličke crkve u centru grada) sagrađena je građevina kojom se danas ponosimo. Crkva je osveštana 13. oktobra 1865. godine, što nam daje pravo na popriličan staž u ovom gradu. Mnogi i ne znaju da imamo još jednu crkvu, i to na Telepu, u ulici Ćirila i Metodija, koja je sagrađena 1932. godine. I po veličini i po stilu ona je mnogo skromnija od ove prve.

Mnogi Novosađani sa simpatijom, u šali koja ni slučajno nema negativan prizvuk, ovaj hram u žargonu zovu „crkva sa buzdovanom na vrhu″. Ovo je možda idealna prilika da objasnimo o čemu je reč.

Sa pozitivnih osmehom, bez ikakve gorčine, mogu da kažem da kada se spominje buzdovan, ljudi prvo pomisle na oružje. Stoga je važno da objasnim o čemu je reč. U stvari, to je simbol zvezde – Vitlejemske zvezde koja je vodila mudrace do mesta gde treba da se rodi naš Spasitelj. Mogli bismo koristiti tu simboliku i u današnje vreme, u kom mnogi traže svoj put sve vreme gledajući samo ispred sebe, pa se tako često u nervozom i ponekad mržnjom začinjenom svetu – zagube. Pravo je vreme da ljudi shvate da ovde u Vojvodini, i u celome svetu, jedini izlaz iz bede, mržnje i teškoća jeste u zvezdi vodilji, koja bi se nalazila na bilo kojoj tradicionalnoj crkvi koja veruje u Sveto Trojsvo. Da napomenem da na Zapadu možemo naći i petla, koji potiče iz Jevanđelja.

U vremenu u kom dominiraju visoke tehnologije i masovne komunikacije, religija ima sve više problema da uhvati korak sa modernim izazovima. Nije malo onih koji misle da su protestantske crkve tu ipak u mnogo povoljnijoj poziciji.

Ako krećemo od činjenice da je protestantizam doneo veliki preokret u kulturi i etici, kako u centralnoj, tako i u zapadnoj Evropi, bilo bi tužno gledati naslednike i sledbenike Žana Kalvina koji bi se distancirali od modernih izazova. Meni je to lako da kažem, jer mi je od mladosti hobi bila elektronika. Kao student teologije, od 1983. do 1988. godine, već sam se koristio novim tehnologijama koje su u ono vreme bile tek na svojim počecima. Sećate li se „fortan″ jezika, kartona sa bušenim rupicama ili Komodora 64? Profesor na kraju treće godine teološkog fakulteta u Budimpšesti nije hteo da poveruje da sam neke stvari uradio sam. Dok su drugi rukom crtali margine na dokumentu, ja sam sve to, uz pomoć poznanika, u jednoj firmi već štampao na matričnom štampaču. Pomoću tehnologije došlo se do bržeg prevođenja tekstova Starog i Novog zaveta. Već od 1991. godine sam uspeo da nagovorim stariju generaciju kolega da sami uradimo grafičku pripremu za naše novine. Mnogi su se plašili tehnologije i vrteli glavom plašeći se da će nešto pokvariti… Većinu posla sam morao na početku sam da radim. Dolaskom nove generacije sveštenika sve više smo koristili informatičku tehnologiju, i to ne samo u izdavaštvu, već i u pripremi radio-emisija, za izradu zadataka za decu… Kada bismo danas spojili naša znanja sa tehničkim mogućnostima koje su nam na raspolaganju, mogli bismo na taj način i službu da emitujemo. Naravno, tehnologija nam može samo pomoći, ali nikako ne može zameniti bratsku, hrišćansku zajednicu.

Mogli bismo spomenuti i činjenicu da je i vaša supruga sveštenik?

Ovo je jako osetljivo pitanje, jer i dan-danas u okolnim državama postoje crkvene opštine koje nipošto ne žele ženu za sveštenika. U Mađarskoj je prvi put 1967. na Sinodu doneta odluka da se ženama dozvoljava služba sa katedre i deljenje sakramenata. Ali ostala je razlika u zvanju. Onda je na Sinodu 1985. godine doneta odluka prema kojoj su žene ravnopravne u svešteničkoj službi. Supruga i ja smo zajedno studirali, ali za vreme studija nismo mogli da se venčamo. Po crkvenim propisima, trebalo je prvo da napustimo teološki internat, a živeti kao podstanar u Budimpešti u ono vreme za studenta je bilo neizvodljivo.

Ali kada smo već kod susreta religije i tehnološki visoko razvijenog društva, hteli bismo da se vratimo na činjenicu da ljudi uglavnom ostaju u čudu kada vide vas kao sveštenika jedne stroge zajednice kako od šale rešava bilo koji softverski problem. Vi lično nemate nikakav problem s tim da pomirite ove dve suprotnosti. Obe vam idu od ruke.

Godinama sam bio prinuđen da radom uz kompjuter dopunjavam kućni budžet. To mi se i danas ponekad dešava. Tu i tamo umem da prihvatim nove izazove kada me baš zagolicaju. Recimo, rad u nekom novom programskom jeziku kojim bi mogao da doprinesem i olakšam rad crkvene administracije ili komunikaciju sa ljudima. Dobro, moram da priznam da to često radim i onako za svoju dušu. Kao hobi.

Koliko je danas u crkvi istinskog „parohijalnog″ života? Koliko je sveštenik prisutan u porodicama svojih vernika?

Razna strujanja su unela u svakodnevni život jednu vrstu nehrišćanskog ponašanja. Lakše i jednostavnije je o nekome reći laž, nego mu reći izvini ili oprosti. Lakše je rušiti, nego u ljubavi i miru živeti jedan pored drugoga. Na osnovu tih uticaja, ljudi se jako zatvore, i dok imaju snage da nose teret u sebi, trpe. A onda kada to više ne mogu, traže dežurnog krivca. Zato je jako teško biti prisutan u njihovim životima češće od nedeljnih propovedi. Ipak, kada smo zajedno, ljubav nas ujedinjuje i daje snagu, barem za sutra.

Može li se reći da ste „po struci sveštenik″? Da li vi ovo zvanje uopšte zovete poslom ili ono za vas predstavlja nešto drugo?

Može sveštenstvo da se shvati kao struka. Neki čak i profitiraju na ovosvetovni način, sa kupljenim diplomama. Ali ako osetimo poziv, onda je to mnogo više od struke – zvanja. Nama nije cilj da sa što lepšim, umiljatim rečima ispunimo vreme propovedi, već da u sumraku velike neizvesnosti budemo male tačke svetlosti koje pokazuju pravac. Često mi zameraju da u govorima iznosim puno primera iz svog ličnog i porodičnog života. Ali ja ne želim da izmišljam neke priče. Ne mogu da govorim o stvarima koje ni sam nisam prihvatio ili da pokazujem na puteve na koje nikada ne bi kročio. Ko me malo bolje poznaje, zna da volim život sa osmehom, čak i onda kada nam se plače. Nije to nikakva maska, već snaga Svetoga Duha koji je u nama i koji nam pomaže da budemo bolji ljudi.

Uz termin Vojvodina, gotovo po definiciji, vezuju se pojmovi multikulturna, multietnička… Vi se nalazite u idealnoj prilici da procenite koliko mi živimo – jedni „sa″ drugima a koliko jedni „uz″ druge.

Moram da priznam da sam tek 1983. godine prvi put bio u Vojvodini. Išao sam kod episkopa po preporuku za Teološku akademiju. Tek posle studija, 1. oktobra 1988. godine, došao sam na službu sa suprugom. Bili smo postavljeni za sveštenike u Rumenki. Prvo što mi je bilo čudno jeste susret sa čovekom koji je perfektno pričao mađarski. Bio sam ubeđen da mu je to maternji jezik. Tek kada mi se predstavio, shvatio sam da je Srbin. Na ulici smo se svi pozdravljali, imali vremena da se ispričamo. Naročito ako bi se na nekome videla tuga ili radost, da se olakša ovo prvo i podeli drugo. Decembra 1989. godine smo se uselili na parohiju u ulici Pap Pavla i još nekoliko godina se osećalo da živimo sa našim sugrađanima. Burne oluje ratova i vetrovi veštačkih mržnji uspeli su da preokrenu razmišljanje ili barem nivoe nekih osnovnih ljudskih normi. Probudili smo se i shvatili da smo odjednom počeli da živimo jedan uz drugoga. Sada je normalno da se ne poznaju komšije sa istog sprata, jer žive uz drugoga. Postaju hladni. Razumem ja da svi imaju neke svoje probleme, ali ne shvatam kako neko može da želi da ostane sam. Mi vernici se držimo devize da – Bog nije uz nas, već sa nama!

Istoriju Novog Sada stvarali su jedni uz druge: advokati, pisci, lekari, sveštenici… kao najugledniji ljudi svog vremena. Danas je, ako ostaje izvan politike, njihov glas gotovo zanemarljiv. Sanjate li o mogućnosti da se jednom vrati vreme u kom će glas ljudi iz crkve dobiti tretman koji mu pripada?

Ne samo da sanjam, već polako i osećam da se, barem ovde u Vojvodini, naš glas čuje. Ponekad kada se sa groblja peške vraćam na parohiju, ostavim na sebi plašt. Ljudi su, dešavalo se, nekako čudno gledali na mene, kao da se pitaju odakle je ovaj došao. Danas su različitosti normalne. Za sada nas ipak slušaju samo na krštenjima, venčanjima, sahranama. Doći će vreme kada će naše reči, uz uslov da nose ljubav i mudrost, dopreti do mnogo šireg kruga ljudi. Trudimo se da osnovnim načelima svog verovanja damo više mesta u svakodnevici.

I za kraj, ne želimo da propustimo da istaknemo činjenicu da vas bije glas domaćina kakav se samo poželeti može. Lista vaših prijatelja je dugačka i ozbiljna.

Moj otac bio je prost moler. Ipak, ljudi su uživali u njegovom društvu, jer je naprosto uživao da se smeje. Biće da je i mene malo zarazio. Ne verujete… Želite li da vam ovog trenutka ispričam 300 viceva o taštama? Ne brinite, biću milostiv prema vama. Predlažem da stvar izgladimo jednim dobrim tokajcem. Znate, veština življenja je veoma važna. Ne smete osećati da ste u žrtvi. Moramo se radovati svakom trenutku koji nam je dat. Ljudi to osećaju i zato se rado družimo. Samo da znate – sada ste i vi na toj listi. Pa gledajte šta ćete.

Tekst: Ilija Tucić
Foto: Aleksandra Borđoški Karadžić

O reformatskoj crkvi u Vojvodini možemo da pričamo od vremena kada je Kralj Aleksandar, na osnovu predloga Ministra pravde, propisao i proglasio Ustav 11. maja 1933. godine i time priznao kontinuitet tradicionalne Reformatske hrišćanske crkve. Naša crkva, kao i cela Vojvodina, pretrpela je teške dane nakon raspada bivše Jugoslavije, a pre toga posle Trianonskog sporazuma iz 1920. godine. Evo vam primer. Broj vernika 1938. godine bio je 55.000, od čega 42.000 mađarske nacionalnosti, 12.000 Nemaca, 500 Hrvata i Čeha 500 duša. Posle Drugog svetskog rata ostalo je 32.000 vernika, naročito nakon deportovanja 13.000 Nemaca. Ako se prebacimo u novije vreme, vidimo da nas je u Vojvodini po popisu iz 1992. godine bilo 25.640, dok nas po popisu iz 1998. godine u Vojvodini ima 16.432. Bili bismo danas jako srećni da nas je još uvek toliko. Ali, nažalost, mnogo pojedinaca i porodica je otišlo u inostranstvo, i to ne samo privremeno, nego za stalno. Da li će se tamo priključiti nekoj našoj verskoj zajednici veliko je pitanje.

Činjenica, koju nažalost mnogi ne znaju, jeste da su reformate u Novi Sad stigle 1803. godine, a da je vaša crkva na ćošku ulica Pap Pavla i Šafarikove druga najstarija u gradu?

U pravu ste. Posle pravoslavne Almaške crkve na Podbari, naša može da se podiči tom, pa ne baš tako nevažnom činjenicom da je druga najstarija u Novom Sadu. Službene beleške u Crkvenoj opštini Rumenka vode se o Novom Sadu još od 23. septembra 1792. godine. Znamo da je 1802. u kanonsku vizitaciju došao podsenior Gozon Ištvan, koji je posetio i vernike u Novom Sadu, ohrabrujući ih da izdrže i da grade zajednicu. Tadašnji sudija gradskog magistrata Josef Paus u dopisu navodi da se tridesetak porodica vernika iz Stare Moravice, zbog visokih podzemnih voda i poplave Dunava, preselilo u drugi okrug, između ulica Damjanič, Atila i Arpad ulice, koji je nazvan „reformatskim okrugom″. Već 30. oktobra 1803. godine osnovana je Crkvena opština u Novom Sadu. U prvo vreme joj je bila matična Crkvena opština Rumenka, dok svoju samostalnost dobija 1808. Sačuvan je podatak da je imala 200 duša i 20 dece koja idu u školu. Prvi sveštenik je bio Jožef Čikoš. Najstariju crkvu su izgradili sa oblogom od dasaka i zato je odmah pošto je pogođena u revoliciji 1848/49. godine potpuno izgorela. Te godine je bilo već 1.500 vernika. Odmah potom reformati počinju da sakupljaju novac i kupuju od grada plac, na kom se do tada prodavalo seno. To je ovo mesto na uglu Šafarikove i Pap Pavla. Ubrzo traže dozvolu za gradnju crkve posredstvom advokata Đerđa Kondorošija. Tadašnji gradonačelnik bio je Gabor Polzovič. Avgusta 1860. godine postavlja se Imre Manjoki, pomoćni sveštenik iz Mohača, na službu u Novom Sadu. Sveštenik sa velikim vizijama počinje da organizuje gradnju crkve. Sa dozvolom gradskog magistrata počelo je sakupljanje dobrovoljnih priloga sa cele teritorije velike Mađarske. Po planovima arhitekte Đerđa Molnara (kasnijeg arhitekte Gradske kuće i katoličke crkve u centru grada) sagrađena je građevina kojom se danas ponosimo. Crkva je osveštana 13. oktobra 1865. godine, što nam daje pravo na popriličan staž u ovom gradu. Mnogi i ne znaju da imamo još jednu crkvu, i to na Telepu, u ulici Ćirila i Metodija, koja je sagrađena 1932. godine. I po veličini i po stilu ona je mnogo skromnija od ove prve.

Mnogi Novosađani sa simpatijom, u šali koja ni slučajno nema negativan prizvuk, ovaj hram u žargonu zovu „crkva sa buzdovanom na vrhu″. Ovo je možda idealna prilika da objasnimo o čemu je reč.

Sa pozitivnih osmehom, bez ikakve gorčine, mogu da kažem da kada se spominje buzdovan, ljudi prvo pomisle na oružje. Stoga je važno da objasnim o čemu je reč. U stvari, to je simbol zvezde – Vitlejemske zvezde koja je vodila mudrace do mesta gde treba da se rodi naš Spasitelj. Mogli bismo koristiti tu simboliku i u današnje vreme, u kom mnogi traže svoj put sve vreme gledajući samo ispred sebe, pa se tako često u nervozom i ponekad mržnjom začinjenom svetu – zagube. Pravo je vreme da ljudi shvate da ovde u Vojvodini, i u celome svetu, jedini izlaz iz bede, mržnje i teškoća jeste u zvezdi vodilji, koja bi se nalazila na bilo kojoj tradicionalnoj crkvi koja veruje u Sveto Trojsvo. Da napomenem da na Zapadu možemo naći i petla, koji potiče iz Jevanđelja.

U vremenu u kom dominiraju visoke tehnologije i masovne komunikacije, religija ima sve više problema da uhvati korak sa modernim izazovima. Nije malo onih koji misle da su protestantske crkve tu ipak u mnogo povoljnijoj poziciji.

Ako krećemo od činjenice da je protestantizam doneo veliki preokret u kulturi i etici, kako u centralnoj, tako i u zapadnoj Evropi, bilo bi tužno gledati naslednike i sledbenike Žana Kalvina koji bi se distancirali od modernih izazova. Meni je to lako da kažem, jer mi je od mladosti hobi bila elektronika. Kao student teologije, od 1983. do 1988. godine, već sam se koristio novim tehnologijama koje su u ono vreme bile tek na svojim počecima. Sećate li se „fortan″ jezika, kartona sa bušenim rupicama ili Komodora 64? Profesor na kraju treće godine teološkog fakulteta u Budimpšesti nije hteo da poveruje da sam neke stvari uradio sam. Dok su drugi rukom crtali margine na dokumentu, ja sam sve to, uz pomoć poznanika, u jednoj firmi već štampao na matričnom štampaču. Pomoću tehnologije došlo se do bržeg prevođenja tekstova Starog i Novog zaveta. Već od 1991. godine sam uspeo da nagovorim stariju generaciju kolega da sami uradimo grafičku pripremu za naše novine. Mnogi su se plašili tehnologije i vrteli glavom plašeći se da će nešto pokvariti… Većinu posla sam morao na početku sam da radim. Dolaskom nove generacije sveštenika sve više smo koristili informatičku tehnologiju, i to ne samo u izdavaštvu, već i u pripremi radio-emisija, za izradu zadataka za decu… Kada bismo danas spojili naša znanja sa tehničkim mogućnostima koje su nam na raspolaganju, mogli bismo na taj način i službu da emitujemo. Naravno, tehnologija nam može samo pomoći, ali nikako ne može zameniti bratsku, hrišćansku zajednicu.

Mogli bismo spomenuti i činjenicu da je i vaša supruga sveštenik?

Ovo je jako osetljivo pitanje, jer i dan-danas u okolnim državama postoje crkvene opštine koje nipošto ne žele ženu za sveštenika. U Mađarskoj je prvi put 1967. na Sinodu doneta odluka da se ženama dozvoljava služba sa katedre i deljenje sakramenata. Ali ostala je razlika u zvanju. Onda je na Sinodu 1985. godine doneta odluka prema kojoj su žene ravnopravne u svešteničkoj službi. Supruga i ja smo zajedno studirali, ali za vreme studija nismo mogli da se venčamo. Po crkvenim propisima, trebalo je prvo da napustimo teološki internat, a živeti kao podstanar u Budimpešti u ono vreme za studenta je bilo neizvodljivo.

Ali kada smo već kod susreta religije i tehnološki visoko razvijenog društva, hteli bismo da se vratimo na činjenicu da ljudi uglavnom ostaju u čudu kada vide vas kao sveštenika jedne stroge zajednice kako od šale rešava bilo koji softverski problem. Vi lično nemate nikakav problem s tim da pomirite ove dve suprotnosti. Obe vam idu od ruke.

Godinama sam bio prinuđen da radom uz kompjuter dopunjavam kućni budžet. To mi se i danas ponekad dešava. Tu i tamo umem da prihvatim nove izazove kada me baš zagolicaju. Recimo, rad u nekom novom programskom jeziku kojim bi mogao da doprinesem i olakšam rad crkvene administracije ili komunikaciju sa ljudima. Dobro, moram da priznam da to često radim i onako za svoju dušu. Kao hobi.

Koliko je danas u crkvi istinskog „parohijalnog″ života? Koliko je sveštenik prisutan u porodicama svojih vernika?

Razna strujanja su unela u svakodnevni život jednu vrstu nehrišćanskog ponašanja. Lakše i jednostavnije je o nekome reći laž, nego mu reći izvini ili oprosti. Lakše je rušiti, nego u ljubavi i miru živeti jedan pored drugoga. Na osnovu tih uticaja, ljudi se jako zatvore, i dok imaju snage da nose teret u sebi, trpe. A onda kada to više ne mogu, traže dežurnog krivca. Zato je jako teško biti prisutan u njihovim životima češće od nedeljnih propovedi. Ipak, kada smo zajedno, ljubav nas ujedinjuje i daje snagu, barem za sutra.

Može li se reći da ste „po struci sveštenik″? Da li vi ovo zvanje uopšte zovete poslom ili ono za vas predstavlja nešto drugo?

Može sveštenstvo da se shvati kao struka. Neki čak i profitiraju na ovosvetovni način, sa kupljenim diplomama. Ali ako osetimo poziv, onda je to mnogo više od struke – zvanja. Nama nije cilj da sa što lepšim, umiljatim rečima ispunimo vreme propovedi, već da u sumraku velike neizvesnosti budemo male tačke svetlosti koje pokazuju pravac. Često mi zameraju da u govorima iznosim puno primera iz svog ličnog i porodičnog života. Ali ja ne želim da izmišljam neke priče. Ne mogu da govorim o stvarima koje ni sam nisam prihvatio ili da pokazujem na puteve na koje nikada ne bi kročio. Ko me malo bolje poznaje, zna da volim život sa osmehom, čak i onda kada nam se plače. Nije to nikakva maska, već snaga Svetoga Duha koji je u nama i koji nam pomaže da budemo bolji ljudi.

Uz termin Vojvodina, gotovo po definiciji, vezuju se pojmovi multikulturna, multietnička… Vi se nalazite u idealnoj prilici da procenite koliko mi živimo – jedni „sa″ drugima a koliko jedni „uz″ druge.

Moram da priznam da sam tek 1983. godine prvi put bio u Vojvodini. Išao sam kod episkopa po preporuku za Teološku akademiju. Tek posle studija, 1. oktobra 1988. godine, došao sam na službu sa suprugom. Bili smo postavljeni za sveštenike u Rumenki. Prvo što mi je bilo čudno jeste susret sa čovekom koji je perfektno pričao mađarski. Bio sam ubeđen da mu je to maternji jezik. Tek kada mi se predstavio, shvatio sam da je Srbin. Na ulici smo se svi pozdravljali, imali vremena da se ispričamo. Naročito ako bi se na nekome videla tuga ili radost, da se olakša ovo prvo i podeli drugo. Decembra 1989. godine smo se uselili na parohiju u ulici Pap Pavla i još nekoliko godina se osećalo da živimo sa našim sugrađanima. Burne oluje ratova i vetrovi veštačkih mržnji uspeli su da preokrenu razmišljanje ili barem nivoe nekih osnovnih ljudskih normi. Probudili smo se i shvatili da smo odjednom počeli da živimo jedan uz drugoga. Sada je normalno da se ne poznaju komšije sa istog sprata, jer žive uz drugoga. Postaju hladni. Razumem ja da svi imaju neke svoje probleme, ali ne shvatam kako neko može da želi da ostane sam. Mi vernici se držimo devize da – Bog nije uz nas, već sa nama!

Istoriju Novog Sada stvarali su jedni uz druge: advokati, pisci, lekari, sveštenici… kao najugledniji ljudi svog vremena. Danas je, ako ostaje izvan politike, njihov glas gotovo zanemarljiv. Sanjate li o mogućnosti da se jednom vrati vreme u kom će glas ljudi iz crkve dobiti tretman koji mu pripada?

Ne samo da sanjam, već polako i osećam da se, barem ovde u Vojvodini, naš glas čuje. Ponekad kada se sa groblja peške vraćam na parohiju, ostavim na sebi plašt. Ljudi su, dešavalo se, nekako čudno gledali na mene, kao da se pitaju odakle je ovaj došao. Danas su različitosti normalne. Za sada nas ipak slušaju samo na krštenjima, venčanjima, sahranama. Doći će vreme kada će naše reči, uz uslov da nose ljubav i mudrost, dopreti do mnogo šireg kruga ljudi. Trudimo se da osnovnim načelima svog verovanja damo više mesta u svakodnevici.

I za kraj, ne želimo da propustimo da istaknemo činjenicu da vas bije glas domaćina kakav se samo poželeti može. Lista vaših prijatelja je dugačka i ozbiljna.

Moj otac bio je prost moler. Ipak, ljudi su uživali u njegovom društvu, jer je naprosto uživao da se smeje. Biće da je i mene malo zarazio. Ne verujete… Želite li da vam ovog trenutka ispričam 300 viceva o taštama? Ne brinite, biću milostiv prema vama. Predlažem da stvar izgladimo jednim dobrim tokajcem. Znate, veština življenja je veoma važna. Ne smete osećati da ste u žrtvi. Moramo se radovati svakom trenutku koji nam je dat. Ljudi to osećaju i zato se rado družimo. Samo da znate – sada ste i vi na toj listi. Pa gledajte šta ćete.

Tekst: Ilija Tucić
Foto: Aleksandra Borđoški Karadžić

Moram da priznam da sam tek 1983. godine prvi put bio u Vojvodini. Išao sam kod episkopa po preporuku za Teološku akademiju. Tek posle studija, 1. oktobra 1988. godine, došao sam na službu sa suprugom. Bili smo postavljeni za sveštenike u Rumenki. Prvo što mi je bilo čudno jeste susret sa čovekom koji je perfektno pričao mađarski. Bio sam ubeđen da mu je to maternji jezik. Tek kada mi se predstavio, shvatio sam da je Srbin. Na ulici smo se svi pozdravljali, imali vremena da se ispričamo. Naročito ako bi se na nekome videla tuga ili radost, da se olakša ovo prvo i podeli drugo. Decembra 1989. godine smo se uselili na parohiju u ulici Pap Pavla i još nekoliko godina se osećalo da živimo sa našim sugrađanima. Burne oluje ratova i vetrovi veštačkih mržnji uspeli su da preokrenu razmišljanje ili barem nivoe nekih osnovnih ljudskih normi. Probudili smo se i shvatili da smo odjednom počeli da živimo jedan uz drugoga. Sada je normalno da se ne poznaju komšije sa istog sprata, jer žive uz drugoga. Postaju hladni. Razumem ja da svi imaju neke svoje probleme, ali ne shvatam kako neko može da želi da ostane sam. Mi vernici se držimo devize da – Bog nije uz nas, već sa nama!

Istoriju Novog Sada stvarali su jedni uz druge: advokati, pisci, lekari, sveštenici… kao najugledniji ljudi svog vremena. Danas je, ako ostaje izvan politike, njihov glas gotovo zanemarljiv. Sanjate li o mogućnosti da se jednom vrati vreme u kom će glas ljudi iz crkve dobiti tretman koji mu pripada?

Ne samo da sanjam, već polako i osećam da se, barem ovde u Vojvodini, naš glas čuje. Ponekad kada se sa groblja peške vraćam na parohiju, ostavim na sebi plašt. Ljudi su, dešavalo se, nekako čudno gledali na mene, kao da se pitaju odakle je ovaj došao. Danas su različitosti normalne. Za sada nas ipak slušaju samo na krštenjima, venčanjima, sahranama. Doći će vreme kada će naše reči, uz uslov da nose ljubav i mudrost, dopreti do mnogo šireg kruga ljudi. Trudimo se da osnovnim načelima svog verovanja damo više mesta u svakodnevici.

I za kraj, ne želimo da propustimo da istaknemo činjenicu da vas bije glas domaćina kakav se samo poželeti može. Lista vaših prijatelja je dugačka i ozbiljna.

Moj otac bio je prost moler. Ipak, ljudi su uživali u njegovom društvu, jer je naprosto uživao da se smeje. Biće da je i mene malo zarazio. Ne verujete… Želite li da vam ovog trenutka ispričam 300 viceva o taštama? Ne brinite, biću milostiv prema vama. Predlažem da stvar izgladimo jednim dobrim tokajcem. Znate, veština življenja je veoma važna. Ne smete osećati da ste u žrtvi. Moramo se radovati svakom trenutku koji nam je dat. Ljudi to osećaju i zato se rado družimo. Samo da znate – sada ste i vi na toj listi. Pa gledajte šta ćete.

Tekst: Ilija Tucić
Foto: Aleksandra Borđoški Karadžić